Sveprisutnost jednokratne plastike u našim svakodnevnim životima dovela je do toga da se ljudi u sve većem broju bune protiv plastike, uviđajući da je zagađenje plastikom zaista opasno, ne samo za prirodu i životinje, već i za njih i njihovo zdravlje.
Usprkos mnogim promocijama alternativa jednokratnoj plastici i shvaćanja plastike kao problema, veliki broj građana i građanki i dalje ne zna odgovoriti na pitanje od čega nastaje plastika, a upravo nastajanje plastike, pored velikih problema sa zbrinjavanjem, čini problem zagađenja plastikom toliko opasnim.
Kako bismo u potpunosti mogli razumijeti povezanost industrije proizvodnje plastike i industrije fosilnih goriva, važno je znati da u 99% slučajeva plastika nastaje od fosilnih goriva. U Europi se plastika najčešće proizvodi od naftnih derivata, a u SAD-u od plinskih tekućina (dio prirodnog plina za dobivanje plastike).
Otkriće dobivanja prirodnog plina iz škriljevca i nove metode crpljenja utjecale su na to da od 2016. godine u SAD-u vlada obilje plina, a trenutno ga se pokušava prikazati kao najčišće fosilno gorivo. SAD je godinama ulagao u infrastrukturu za crpljenje plina želeći postati energetski neovisnim, a trenutno ga crpi u velikim količinama i prodaje po jeftinoj cijeni. Plin se iz tla sve češće crpi kombinacijom metoda horizontalnog bušenja i tzv. hidrauličnog frakiranja, odnosno štetnim metodama koje uništavaju okoliš, uzrokuju potrese, zagađuju vodu te time neposredno narušavaju zdravlje ljudi koji žive u mjestima oko područja gdje se plin crpi.
Kako to povezujemo s proizvodnjom plastike? 7 od 10 najvećih proizvođača plastike je industrija fosilnih goriva. Postrojenja za preradu nafte i plina najčešće su građena tik uz postrojenja za proizvodnju plastike, budući da se za plastiku koristi 4 do 8% ukupne količine fosilnih goriva. Industrija proizvodnje plastike predviđa povećanje potražnje za jednokratnim plastičnim proizvodima, ne uzimajući u obzir globalne trendove osvještavanja o štetnosti plastike i promjene potrošačkih navika. Ovakvim tempom, do 2050. godine za proizvodnju plastike koristit će se 20% ukupne količine nafte u svijetu. U jeku Pariškog sporazuma, u kojem su se vlade obvezale smanjiti svoj ugljični otisak tranzicijom u niskougljično društvo, značaj nafte i plina u kontekstu opskrbe energijom trebao je oslabiti.
No mnoge vlade, uključujući Vladu RH, i dalje potiču i ulažu u istraživanja novih izvora nafte i plina, kao i izgradnju novih postrojenja i infrastruktura za njihovu distribuciju. U prijevodu; dokle god na tržištu postoji potražnja za naftom i plinom u kontekstu energetske opskrbe, postojat će i potreba za proizvodnjom jednokratne plastike. Ako zagovaramo prestanak potrošnje i proizvodnje jednokratnih plastičnih proizvoda, tada nužno moramo zagovarati i prelazak na obnovljive izvore energije te udaljavanje društva od ovisnosti o fosilnim gorivima. Gdje ima dima, ima i vatre, a gdje ima nafte i plina, ima i plastike.
Autorica: Ana-Marija Mileusnić, asistentica na Programu gospodarenja otpadom u Zelenoj akciji
Naše sadržaje možete prenositi u integralnoj ili prerađenoj verziji uz navođenje organizacije Zelena akcija - pod uvjetima licence Creative Commons Imenovanje 4.0 međunarodna.
Ovo dopuštenje se ne odnosi na stock fotografije i embedane sadržaje drugih stvaratelja.
Design & development: Slobodna domena Zadruga za otvoreni kod i dizajn